.png)
U svijetu koji sve ozbiljnije osjeća posljedice klimatskih promjena, tehnologija hvatanja i skladištenja ugljen-dioksida (CCS – Carbon Capture and Storage) polako izlazi iz sjenke naučnih krugova i postaje tema ozbiljnih političkih i industrijskih debata. Suština ove tehnologije je jednostavna, ali njena primjena kompleksna: hvatanje CO₂ na izvoru emisije, uglavnom u velikim industrijskim postrojenjima, i njegovo trajno skladištenje u geološke formacije duboko pod zemljom, poput iscrpljenih naftnih i gasnih polja. Cilj je da se ovaj gas, glavni uzročnik globalnog zagrijavanja, spriječi da dospije u atmosferu. Iako djeluje kao idealno rješenje, CCS dugo vremena nije nailazio na podršku u Evropskoj uniji, a u nekim zemljama, poput Njemačke, bio je čak i zakonski zabranjen.
Međutim, vjetrovi promjena duvaju i na ovom frontu. Sve veća potreba za brzim i efikasnim smanjenjem emisija, naročito u teškoj industriji i energetici, ponovo je otvorila vrata ovoj ranije zapostavljenoj tehnologiji.
Suština ove tehnologije je jednostavna, ali njena primjena kompleksna: hvatanje CO₂ na izvoru emisije, uglavnom u velikim industrijskim postrojenjima, i njegovo trajno skladištenje u geološke formacije duboko pod zemljom
Evropska unija je decenijama imala duboko rezervisan stav prema CCS-u. Zabrinutost zbog bezbjednosti transporta CO₂ i njegovog dugoročnog zaptivanja u podzemnim slojevima dovela je do toga da je Njemačka ovu tehnologiju potpuno zabranila – sve do maja 2024. godine. Takva skepsa imala je i svoje logične osnove – tehnologija još nije zrela, skupa je i broj operativnih postrojenja u svijetu je mali. Do 2023. godine, u funkciji je bilo svega 37 CCS postrojenja, uglavnom eksperimentalnih i sa različitim tehničkim rješenjima. Kritičari su tvrdili da ovakve tehnologije samo odvlače pažnju i resurse od efikasnijih rješenja, poput ubrzane elektrifikacije ili prelaska na obnovljive izvore.
Ipak, sve se promijenilo početkom decenije, kada je energetska kriza izazvana ruskom invazijom na Ukrajinu pokrenula domino efekat u evropskoj energetskoj politici. Nestanak ruskog gasa primorao je mnoge države da se privremeno oslone na ugalj, čime su emisije naglo porasle, a cijene na tržištu ugljenika eksplodirale. U tom kontekstu, Evropska komisija počinje da ozbiljnije razmatra ulogu CCS-a u smanjenju industrijskih emisija, posebno u sektorima gdje je dekarbonizacija tehnički teška ili ekonomski neisplativa.
U tišini političkih hodnika, dok su se pažnje donosilaca odluka fokusirale na krize i izbore, EK je u manje od dvije godine osmislila novu strategiju industrijskog upravljanja ugljenikom, zasnovanu upravo na CCS-u. Pored toga što predlaže da se hvatanje ugljenika uključi u sistem evropskog tržišta emisija (EU ETS), Komisija priprema i tzv. „Sporazum o čistoj industriji“ (Clean Industrial Deal) – zakonodavni paket koji bi trebalo da adresira dekarbonizaciju najtežih sektora ekonomije.
Njemačka je već napravila zaokret – ukinula je zabranu CCS-a i otvorila vrata istraživanjima podmorskog skladištenja u Sjevernom moru
Njemačka je već napravila zaokret – ukinula je zabranu CCS-a i otvorila vrata istraživanjima podmorskog skladištenja u Sjevernom moru. Takođe je omogućeno da pojedine savezne države, ako žele, dozvole i skladištenje na kopnu. Francuska, sa svoje strane, u okviru revizije nacionalne strategije niskougljeničnog razvoja, u maju 2024. godine pokrenula je prvi javni poziv za iskazivanje interesa industrije za primjenu CCS tehnologije.
Iako su tokom nedavnih saslušanja u Evropskom parlamentu budući komesari tek površno pomenuli CCS, jasno je da ova tehnologija sve više ulazi u srž evropske klimatske politike. Kandidat za potpredsjednika Komisije za industrijsku strategiju Stéphane Séjourné i komesar za klimatsku politiku Wopke Hoekstra dali su nagovještaj da će novi sporazum sadržavati konkretne mjere u vezi sa hvatanjem ugljenika.
Takva rezervisanost u izjavama može se tumačiti kao politički oprez: zakonski prijedlozi su još u fazi usaglašavanja, a balans između industrijskog oporavka i klimatske odgovornosti je tanak i politički osjetljiv. Ipak, ako iko u svijetu ima razlog i kapacitet da razvije ovu tehnologiju do komercijalne i bezbjedne primjene – to je upravo Evropa.
U Švedskoj, kompanija Stockholm Exergi planira izgradnju jednog od najvećih postrojenja za hvatanje i trajno skladištenje biogenog ugljen-dioksida na svijetu. Ova BECCS (Bioenergy with Carbon Capture and Storage) elektrana, koja će se nalaziti u blizini Värtaverket-a u Stokholmu, imaće kapacitet da godišnje ukloni do 800.000 tona CO₂ iz atmosfere. Projekat, čija je vrijednost procijenjena na oko 1,4 milijarde dolara, podržan je zajmom od 260 miliona eura od strane Evropske investicione banke, a očekuje se da će biti operativan do 2028. godine. Ova inicijativa predstavlja značajan korak ka postizanju klimatskih ciljeva Švedske i Evropske unije .
U međuvremenu, u Ujedinjenom Kraljevstvu, italijanska energetska kompanija Eni, u saradnji sa britanskom vladom, odobrila je izgradnju 61-kilometarskog cjevovoda za hvatanje ugljen-dioksida, koji će povezivati industrijske lokacije u Liverpulu i Mančesteru sa podzemnim skladištima u iscrpljenim gasnim poljima u Irskoj moru. Ovaj projekat, poznat kao Liverpool Bay CCS, dio je šireg HyNet North West klastera, i ima za cilj da do 2030. godine skladišti do 10 miliona tona CO₂ godišnje. Projekat će takođe podržati stvaranje oko 2.000 radnih mjesta tokom faze izgradnje i doprinijeti ekonomskom razvoju sjeverozapadne Engleske.
Dok se Sjedinjene Američke Države povlače iz Pariskog sporazuma, a Kina postavlja klimatsku neutralnost kao cilj tek za drugu polovinu ovog vijeka, Evropska unija ima rijetku i strateški važnu priliku da zauzme vodeću poziciju u razvoju CCS-a. Ova tehnologija neće zamijeniti obnovljive izvore, ali bi mogla biti presudna dopuna u borbi protiv emisija iz sektora gdje su druge opcije i dalje nedovoljno razvijene.
Ova tehnologija neće zamijeniti obnovljive izvore, ali bi mogla biti presudna dopuna u borbi protiv emisija iz sektora gdje su druge opcije i dalje nedovoljno razvijene.
U vremenu kada svaka dodatna tona CO₂ u atmosferi nosi nesagledive posljedice, Evropa mora iskoristiti sve alate koje ima. Hvatanje ugljenika, uz sve svoje izazove, više nije luksuzna opcija – postaje nužnost. A kako izgleda klimatska tranzicija koja ne ostavlja nikoga iza sebe, možda ćemo najbolje vidjeti upravo kroz prizmu tehnologije koja decenijama nije imala šansu – ali je sada neophodna.
IZVOR:
https://www.ecoportal.me/tehnologija-hvatanja-i-skladisenja-ugljenika-od-tabua-do-rjesenja/
Ne propustite novosti, savjete i priče o zaštiti životne sredine koje redovno dijelimo.
Zaprati Zeleni talas na Instagramu
Lajkuj Zeleni talas na Facebooku
Zaprati Zeleni talas na X-u
Zaprati Zeleni talas na YouTube kanalu
