Obnovljivi izvori energije u pravnom okviru: Velike ambicije, otvorena pitanja

Crna Gora je 31. avgusta 2024. godine stupanjem na snagu Zakona o korišćenju energije iz obnovljivih izvora napravila značajan iskorak ka dekarbonizaciji energetskog sektora i približavanju evropskim standardima. Ovaj Zakon, usvojen u Skupštini sredinom avgusta 2024., je prvi propis koji je država usvojila a koji se bavi isključivo obnovljivim izvorima energije (OIE), što samo po sebi šalje poruku o važnosti ove teme u savremenom energetskom pejzažu.

Cilj Zakona je jasan: omogućiti stabilniji i efikasniji razvoj obnovljivih izvora, povećati udio zelene energije u finalnoj potrošnji i stvoriti okvir u kojem će građani, investitori i institucije imati jasne uloge i obaveze. Time se ispunjavaju i međunarodne obaveze koje Crna Gora ima kao članica Energetske zajednice, ali i kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, sa ambicijom da do 2030. godine dostigne 50% udjela OIE u ukupnoj potrošnji energije.

Ipak, iako Zakon donosi niz pozitivnih rješenja, njegov konačni učinak zavisiće od kvaliteta njegove primjene, političke volje i institucionalne dosljednosti. Upravo zbog toga, pažljivo sagledavanje i podrške i kritika koje su ga pratili postaju podjednako važni kao i sam tekst Zakona.

Šta donosi novi Zakon?

Za razliku od prethodnog perioda, kada je sektor obnovljivih izvora bio regulisan fragmentisano – u okviru šireg Zakona o energetici i uz oslonac na podzakonska akta – novi Zakon donosi znatno jasnije definisanje uloga svih učesnika i uslove pod kojima se zelena energija proizvodi, koristi i podstiče.

Jedna od ključnih promjena odnosi se na uvođenje tržišnog modela za podršku proizvođačima iz OIE. Umjesto ranijih garantovanih otkupnih cijena koje su se primjenjivale kroz ugovore sa državom (feed-in), zakon uvodi model tržišnih premija (članovi 24-46). One se dodjeljuju putem aukcija koje sprovodi Ministarstvo energetike, u unaprijed definisanim kvotama i prema transparentnim pravilima konkurencije. Ideja je da se kroz tržišnu logiku dobiju najpovoljnije ponude za proizvodnju električne energije iz sunca, vjetra ili drugih izvora, uz smanjeni rizik od zloupotreba i opterećenja budžeta.

Tržišne premije se dodjeljuju putem aukcija koje sprovodi Ministarstvo energetike, u unaprijed definisanim kvotama i prema transparentnim pravilima konkurencije. Ideja je da se kroz tržišnu logiku dobiju najpovoljnije ponude za proizvodnju električne energije iz sunca, vjetra ili drugih izvora, uz smanjeni rizik od zloupotreba i opterećenja budžeta.

Poseban značaj ima prepoznavanje građana kao aktivnih učesnika energetske tranzicije. Novi Zakon daje pravni osnov za status tzv. prozjumera – pojedinaca i malih preduzeća koji proizvode električnu energiju za sopstvene potrebe i višak plasiraju u mrežu (član 7, stav 1 tačka 42, i članovi 62-71). To se odnosi, recimo, na domaćinstva koja instaliraju solarne panele na krovovima.

Obračun za prozjumere nije jedinstven, već postoje tri metode koje zavise od instalisane snage njihovih sistema. Naime, Zakonom je predviđeno da se obračun preuzete i isporučene električne energije kupca-proizvođača vrši primjenom: 1) šeme neto mjerenja za elektrane instalisane snage do 16 kW; 2) šeme neto obračuna za elektrane instalisane snage od 16 kW do 50 kW; kao i 3) komercijalne šeme snabdijevanja za elektrane instalisane snage veće od 50 kW. Dakle, dok domaćinstva sa malim solarnim sistemima imaju mogućnost neto mjerenja, većim korisnicima se uvodi kompleksniji obračun ili potreba za komercijalnim ugovorima sa snabdjevačima.

Takođe, po prvi put se uvodi mogućnost formiranja energetskih zajednica (član 7, stav 1 tačka 44 i članovi 72-75), koje okupljaju građane i lokalne aktere u zajedničkim projektima, čime se otvaraju vrata za demokratizaciju energetskog sektora.

Novi Zakon daje pravni osnov za status tzv. prozjumera – pojedinaca i malih preduzeća koji proizvode električnu energiju za sopstvene potrebe i višak plasiraju u mrežu, poput domaćinstava koja instaliraju solarne panele na krovovima.

Još jedna novina koju Zakon uvodi jeste definisanje i pravno prepoznavanje skladišta energije kao posebnih energetskih objekata (član 7, stav 1 tačka 50). Time se otvara prostor za razvoj tehnologija koje omogućavaju pohranjivanje viškova energije radi njenog daljeg korišćenja u energetske svrhe i uključuje reverzibilne hidroelektrane, baterijske sisteme za skladištenje električne energije, proizvodnju i upotrebu vodonika i amonijaka za energetske namjene, kao i toplotna i mehanička skladišta energije, a čime se povećava fleksibilnost i otpornost elektroenergetskog sistema. U vremenu kada se energija iz sunca i vjetra ne može kontrolisati u svakom trenutku, ovakvi sistemi postaju ključni za sigurnost snabdijevanja.

Ne treba zanemariti ni novinu uvođenja sistema garancija porijekla – dokumenta koji potvrđuje da je određena količina električne energije proizvedena iz obnovljivog izvora (članovi 52-60). To je važan mehanizam za jačanje tržišta zelene energije, jer potrošači i firme koje žele da koriste ‘čistu’ energiju mogu imati transparentan uvid u njen izvor.

Problemi u praksi i izostanak uključivanja javnosti

Iako su reformski elementi nesporni, Zakon je izazvao brojne reakcije u dijelu stručne i šire javnosti, prvenstveno zbog načina na koji je usvojen. Javna rasprava, iako formalno organizovana, trajala je kratko i bila je ograničena u dometu. Pojedini predstavnici civilnog sektora isticali su da su ključna pitanja ostala neotvorena i da su njihove sugestije zanemarene – posebno u vezi sa ograničenim rokom i dometom javne rasprave, netransparentnim kriterijumima za odabir strateških partnera, izostankom mehanizama za zaštitu javnog interesa i životne sredine, te mogućim zloupotrebama kroz izuzeće od zakona o koncesijama i javnim nabavkama. 

Resorni ministar je, uoči glasanja u Parlamentu, naveo da je izostanak adekvatne javne rasprave uslovljen kašnjenjem u donošenju Zakona i pritiskom Energetske zajednice, jer je isti morao biti usvojen najkasnije do 31. decembra 2022. godine. Osim toga, neophodnost što hitnijeg usvajanja Zakona obrazložena je i sticanjem uslova za dobijanje kredita od međunarodnih donatora (Svjetska banka).

Posebno osjetljivo pitanje tiče se tzv. strateških partnerstava. Zakon predviđa mogućnost da Vlada, u cilju ubrzanja razvoja OIE projekata, odredi investitore kao strateške partnere, pri čemu se izričito isključuje primjena zakona o javnim nabavkama i koncesijama (članovi 95-99). Takav pristup je izazvao ozbiljnu zabrinutost, jer se time otvaraju vrata za pregovore iza zatvorenih vrata i selektivno favorizovanje određenih aktera, što može biti u koliziji sa osnovnim principima jednakog pristupa tržištu.

Gdje nas vodi ovaj Zakon?

Zakon o korišćenju energije iz obnovljivih izvora je dokument sa velikim ambicijama. Njime se Crna Gora formalno opredjeljuje za energetski zaokret – ka održivosti, decentralizaciji i većem učešću građana. U teoriji, sve izgleda dobro posloženo: tržišne premije, transparentne aukcije, uključenje građana, garancije porijekla, energetske zajednice, skladištenje energije. Ipak, uspjeh ovog modela zavisiće od mnogo faktora mimo samog zakonskog teksta.

Sve navedene mjere moraju biti pretočene u jasne i provedive podzakonske akte. Institucije moraju imati znanje i kapacitete da upravljaju aukcijama, da kontrolišu dodjelu statusa strateškog partnera, da edukuju javnost i podrže građane koji žele da proizvode energiju. Da bi Zakon zaživeo u punom obimu, država mora razvijati povjerenje – između institucija i građana, između tržišta i zaštite javnog interesa. Jer, energetska tranzicija nije samo tehnički ili pravni proces. Ona je i društveni dogovor o tome kako želimo da gradimo budućnost, dogovor koji zahtijeva otvorenost, jednakost i odgovornost.

IZVOR:

https://www.ecoportal.me/obnovljivi-izvori-energije-u-pravnom-okviru-velike-ambicije-otvorena-pitanja/

Ne propustite novosti, savjete i priče o zaštiti životne sredine koje redovno dijelimo.

Zaprati Zeleni talas na Instagramu

Lajkuj Zeleni talas na Facebooku

Zaprati Zeleni talas na X-u

Zaprati Zeleni talas na YouTube kanalu